Prije ovih izbora gotovo da je zajedničkim sloganom svih raznorodnih
stranaka i kandidata mogla biti negdašnja socijalistička budnica:
“Probudi se, nešto se dešava, i tvoja se sudbina rješava!” Barem je
takav dojam.
Na prvim neposrednim izborima kao da su se svi trudili birače uvjeriti
da je važno da glasuju i zbog samih sebe. Jer da i od njihova izbora,
puno više nego na državnim izborima, ovisi kako će im biti. U četiri
najveća grada nade su vezane uz poznate, uz one koje su već birali, ili
uz nova lica koja još nisu bila na vlasti.
Zagreb i Rijeka nisu se odlučili na mijenu i smjenu. Osijek i Split
glasovali su za promjene. Rijeka je nedvojbeno SDP-ov grad. Osijek je
postao Glavaševom “tvrđom”, ali su ipak kulturološki najzanimljiviji
Zagreb i Split.
Split je “kupio” Kerum. Zagreb je ponovo Bandićev. Je li i SDP-ov?
Zašto ovo pitanje? Zato što su i ovi zagrebački izbori pokazali da je
Milan Bandić i više od SDP-a. On je član te stranke, ali je zapravo sam
svoja stranka. U Zagrebu bi Bandić vjerojatno pobijedio i bez SDP-a.
Ali SDP s nekim umjesto Bandića, možda malo morgen. Za njega su
glasovali vjerojatno čak i oni koji njegovu stranku ne mogu ni
smisliti, ali koji Zagreb bez njega ne mogu valjda ni zamisliti.
Ako se gotovo svi, nekim čudom, osjećaju pobjednički nakon ovih izbora,
zapravo su najzanimljivijim pobjednicima Bandić i Kerum. Do Bandića su
na pobjedničkom postolju Željko Kerum i Branimir Glavaš. Kerum je
pobijedio premda ga se pokušavalo diskreditirati da mu fali drugi dio
vlastitog prezimena. I k tome još kao Vlaja. Zapravo, kao nekog i kao
nešto što se pod tim pojmom podrazumijeva, ali se direktno ne kaže, ali
je oznaka za priprosto, primitivno i nedovoljno urbano.
Slična se, ali ipak nešto manje suspektna kulturološka odrednica veže i
uz Bandića. Kerumovu splitsku pobjedu njegovi protivnici doživljavaju
kao vlaiziranje Splita, gotovo kao njegovu novu rebarbarizaciju, sličnu
davnoj navali slavenskih barbara u Dioklecijanov grad. Kerumovi birači
u njemu pak, čini se, vide bogata poduzetnika koji ima, a od kojega
očekuju da svoju uspješnost i sposobnost, kako je i obećao, uloži i na
njihovu dobrobit. Čak i neovisno hoće li i on zaraditi na toj njihovoj
eventualnoj dobrobiti.
Pojednostavljeno i redukcionistički bi se moglo reći da je odnos
Kerumovih birača i njihovih projekcija i poslijeizbornih očekivanja, na
svoj način, socijalistički i titoistički. Ne u ideološkom smislu, nego
glede “društvene raspodjele”. To je model gdje “gazda” ima gdje i dalje
može nesmetano stjecati, pod uvjetom da “i nama da”.
U Zagrebu se neka vrsta titoizma možda najviše može predočiti
parafrazom starog slogana o Titu: I poslije Bandića, Bandić. I nakon
što su ga SDP-ovi strateški genijalci, predvođeni Zoranom Milanovićem,
stavili na začelje liste svojih ljubimaca, Bandić je pobijedio. Kao i
Kerumu, i njemu “građanska Hvatska” zamjera manjak urbane kulture.
Dok mu stanovnici rubnih dijelova grada čestitaju što je gradskijim
učinio i nekadašnju neurbaniziranu zagrebačku periferiju, “urbani
elitisti” mu zamjeraju da je od centra Zagreba učinio periferiju, da je
grad kulturološki poseljačio. U Splitu je Kerum nedvojbeno pobijedio
kao Kerum, a u Zagrebu najvjerojatnije i Bandić kao Bandić. Koliki je
udio u Bandićevoj pobjedi bio samo njegov, a koliko stranački, problem
je SDP-ovih lumena.
No, dojam je da je Bandić danas – ako se za njega uopće u terminima
političke teorije zapravo i može govoriti – više neki kršćanski
socijalist nego socijaldemokrat. On je politički eklektik s tendencijom
pretvaranja u narodnog šamana, kojemu se vjeruje, čak i neovisno o
“stranačkoj vjeri”. Kerumu se povjerovalo jer ima, pa bi mogli imati i
drugi, a Bandiću jer je uvjerio da je “samo jedan od nas”.
BIJEDA POLITIKE
